obitávānje

im. s. G obitávānja 1. v. boravljenje 2. v. prebivanje

obitávati

gl. nesvrš. neprijel. prez. 1. l. jd. obìtāvām, 3. l. mn. obitávajū, imp. obìtāvāj, aor. obitávah, imperf. obìtāvāh, prid. r. obitávao 1. v. boraviti 2. v. prebivati 3. v. nastavati 4. v. živjeti

obítelj

im. ž. G obítelji, I obítelju/obítelji; mn. N obítelji, G obíteljī 1. zajednica najbližih srodnika koji zajedno žive, temeljna ljudska zajednica [članovi obitelji; uža ~; šira ~]; sin. familija razg. 2. pren. ljudi koji zajedno žive ili su povezani krvnim srodstvom [biti iz poštene obitelji]; sin. kuća

obíteljskī

prid. G obíteljskōg(a); ž. obíteljskā, s. obíteljskō koji se odnosi na obitelj [obiteljsko savjetovalište]

òbiti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. ȍbijēm, 3. l. mn. ȍbijū, imp. òbīj, aor. òbih, prid. r. òbio, prid. t. obìjen silom otvoriti što [~ blagajnu; ~ bravu]; vidski parnjak: obijati

objàsniti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. òbjasnīm, 3. l. mn. òbjasnē, imp. objàsni, aor. objàsnih, prid. r. objàsnio, prid. t. òbjašnjen učiniti da što komu postane jasno i razumljivo [~ nepoznato; ~ novo gradivo]; sin. protumačiti, rastumačiti, ( razjasniti); vidski parnjak: objašnjavati • objàsniti se povr. razg. raščistiti međusobne odnose

objašnjávānje

im. s. G objašnjávānja činjenje čega jasnim i razumljivim; sin. tumačenje

objašnjávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. objàšnjāvām, 3. l. mn. objašnjávajū, imp. objàšnjāvāj, aor. objašnjávah, imperf. objàšnjāvāh, prid. r. objašnjávao, prid. t. objàšnjāvān činiti da što komu postane jasno i razumljivo [~ nepoznato; ~ novo gradivo]; sin. (razjašnjavati), tumačiti; vidski parnjak: objasniti

objašnjénje

im. s. G objašnjénja; mn. N objašnjénja, G objašnjénjā jasno i razumljivo dano značenje [~ znakova u tekstu; ~ postupka]; sin. (razjašnjenje)

ȍbjava

im. ž. G ȍbjavē; mn. N ȍbjave, G ȍbjāvā 1. javna obavijest o čemu [~ rata] 2. rel. očitovanje Boga ili božanskoga ljudima, s nalogom daljnjega prenošenja [Kristova ~]; sin. (objavljenje)

objáviti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. òbjāvīm, 3. l. mn. òbjāvē, imp. objávi, aor. objávih, prid. r. objávio, prid. t. òbjāvljen dati što u javnost u obliku tiskanoga teksta [~ knjigu; ~ članak u novinama]; sin. izdati²; vidski paranjak: objavljivati

objavljénje

im. s. G objavljénja; mn. N objavljénja, G objavljénjā v. objava

objavljívānje

im. s. G objavljívānja davanje čega u javnost u obliku tiskanoga teksta; sin. izdavanje², tiskanje

objavljívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. objàvljujēm, 3. l. mn. objàvljujū, imp. objàvljūj, aor. objavljívah, imperf. objàvljīvāh, prid. r. objavljívao, prid. t. objàvljīvān davati što u javnost u obliku tiskanoga teksta [~ knjigu; ~ članke]; sin. izdavati², tiskati; vidski paranjak: objaviti

ȍbje

im. ž. G obìjū, DLI objèma i jedna i druga ženska osoba ili stvar označena imenicom ženskoga roda [~ djevojke; ~ klupe]; sin. (obadvije)

òbjed

im. m. G òbjeda; mn. N òbjedi, G ȍbjēdā glavni dnevni obrok koji se jede ili sredinom dana ili nakon posla; sin. ručak

objedíniti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. objèdīnīm, 3. l. mn. objèdīnē, imp. objedíni, aor. objedínih, prid. r. objedínio, prid. t. objèdīnjen v. ujediniti, udružiti, združiti

objedinjávati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. objedìnjāvām, 3. l. mn. objedinjávajū, imp. objedìnjāvāj, aor. objedinjávah, imperf. objedìnjāvāh, prid. r. objedinjávao, prid. t. objedìnjāvān 1. v. ujedinjavati, ujedinjivati 2. v. udruživati, združivati

objedinjívati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. objedìnjujēm, 3. l. mn. objedìnjujū, imp. objedìnjūj, aor. objedinjívah, imperf. objedìnjīvāh, prid. r. objedinjívao, prid. t. objedìnjīvān usp. objedinjavati

òbjedovati

gl. dvov. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. òbjedujēm, 3. l. mn. òbjedujū, imp. òbjedūj, aor. òbjedovah, imperf. òbjedovāh, prid. r. òbjedovao, prid. t. òbjedovān 1. prijel. pojesti/jesti objed [~ ribu] 2. neprijel. uzeti/uzimati objed [~ rano]; sin. ručati

òbjekt

im. m. G òbjekta; mn. N òbjekti, G òbjekātā/ȍbjēktā 1. ono na što je usmjerena koja radnja ili djelatnost, ono što se promatra, proučava i sl. [~ zanimanja] 2. ono što se može vidjeti i dotaknuti, a nije živo; sin. predmet, stvar 3. građevina ili skup građevina posebne namjene [sportski ~; turistički ~] 4. gram. samostalni rečenični dio na koji prelazi glagolska radnja [izravni ~; neizravni ~]; sin. predmet zast.

objèktīv

im. m. G objektíva; mn. N objektívi, G objektívā tehn. leća ili sustav leća kojega optičkog uređaja

ȍbjektīvan

prid. G ȍbjektīvna; odr. ȍbjektīvnī, G ȍbjektīvnōg(a); ž. ȍbjektīvna, s. ȍbjektīvno; komp. objektìvnijī 1. koji postoji neovisno o osobnome opažanju i mišljenju [objektivna stvarnost] 2. koji što sagledava isključujući osobno stajalište, koji pravedno ocjenjuje [objektivni promatrač]; sin. nepristran; ant. neobjektivan, pristran, subjektivan 3. koji je nastao na temelju pravilnoga i pravednoga ocjenjivanja [objektivna presuda]; sin. nepristran; ant. neobjektivan, pristran, subjektivan

objektívnōst

im. ž. G objektívnosti, I objektívnošću/objektívnosti 1. svojstvo onoga što postoji neovisno o osobnome opažanju i mišljenju 2. osobina onoga koji što sagledava isključujući osobno stajalište, koji pravedno ocjenjuje; sin. nepristranost; ant. neobjektivnost, pristranost, subjektivnost 3. svojstvo onoga što je nastalo na temelju pravilnoga i pravednoga ocjenjivanja; sin. nepristranost; ant. neobjektivnost, pristranost, subjektivnost

òbjektnī

prid. G òbjektnōg(a); ž. òbjektnā, s. òbjektnō koji se odnosi na objekt

òbjesiti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. òbjesīm, 3. l. mn. òbjesē, imp. òbjesi, aor. òbjesih, prid. r. òbjesio, prid. t. òbješen 1. postaviti što u viseći položaj [~ kaput; ~ rublje; ~ sliku]; sin. ovjesiti 2. provesti smrtnu kaznu vješanjem [~ čovjeka] • òbjesiti se povr. 1. spustiti se pod kakvim teretom [Granje se objesilo pod snijegom.]; sin. ovjesiti se v. pod ovjesiti 2. ubiti se vješanjem [Zatvorenik se objesio u ćeliji.]

obláčak

im. m. G obláčka; mn. N obláčci, G òblāčākā um. mali oblak; sin. oblačić

ȍblāčan

prid. G ȍblāčna; odr. ȍblāčnī, G ȍblāčnōg(a); ž. ȍblāčna, s. ȍblāčno; komp. oblàčnijī koji je pun oblaka [~ dan; oblačno jutro; oblačno nebo]; ant. vedar

obláčēnje

im. s. G obláčēnja 1. stavljati na koga (o odjevnome predmetu) 2. stavljanje odjeće na koga; sin. odijevanje; ant. razodijevanje, skidanje, svlačenje

obláčēnje²

im. s. G obláčēnja met. prekrivanje oblacima; ant. razvedravanje

oblàčić

im. m. G oblàčića; mn. N oblàčići, G oblàčīćā um. mali oblak; sin. oblačak

obláčiti

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. òblāčīm, 3. l. mn. òblāčē, imp. obláči, aor. obláčih, imperf. òblāčāh, prid. r. obláčio, prid. t. òblāčen stavljati na koga (o odjevnome predmetu) [~ hlače] • obláčiti (se) prijel. stavljati na koga odjeću [~ dijete]; sin. odijevati; ant. razodijevati, skidati, svlačiti; vidski paranjak: obući

obláčiti se

gl. nesvrš. povr. prez. 3. l. jd. òblāčī se, 3. l. mn. òblāčē se, aor. 3. l. jd. ȍblāčī se, imperf. 3. l. jd. òblāčāše se, prid. r. obláčio se postajati oblačnim, prekrivati se oblacima [Nebo se oblači.]; sin. razvedravati se v. pod razvedravati

ȍblāčnī

prid. G ȍblāčnōg(a); ž. ȍblāčnā, s. ȍblāčnō koji se odnosi na oblake [~ sloj]

oblágānje

im. s. G oblágānja prekrivanje kakve površine čime

oblágati

gl. nesvrš. prijel. prez. 1. l. jd. òblāžēm, 3. l. mn. òblāžū, imp. obláži, aor. oblágah, imperf. òblāgāh, prid. r. oblágao, prid. t. òblāgān prekrivati čime kakvu površinu [~ zidove tapetama]; vidski parnjak: obložiti

ȍblāk

im. m. G ȍblāka; mn. N ȍblāci, G ȍblākā 1. met. velika nakupina zgusnute vodene pare i malih kristala leda koja se oblikuje u atmosferi i vidi kao bijela ili siva gomila ili sloj koji lebdi u zraku 2. pren. a. veća količina kakvih čestica koje lebde u zraku [~ dima; ~ prašine] b. ono što sliči oblaku [~ mušica] ♦ dizati u oblake koga, što pretjerano hvaliti koga, što, oduševljavati se kime, čime; živjeti (lebdjeti, biti itd.) u oblacima ne biti realan, živjeti u mašti

ȍblāst

im. ž. G ȍblāsti, I ȍblāšću/ȍblāsti; mn. N ȍblāsti, G ȍblāstī 1.  područje 2. grana znanosti

òblatiti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. òblatīm, 3. l. mn. òblatē, imp. òblati, aor. òblatih, prid. r. òblatio, prid. t. òblaćen reći što ružno o kome ili uvrijediti koga [~ protivnika]; sin. ocrniti, okaljati pren.

òblatna

im. ž. G òblatnē; mn. N òblatne, G ȍblātnā/òblatnī 1. tvrdo pečeno tanko tijesto za kolače [oblatne za tortu] 2. kolač od istoimenoga tijesta

oblènjāk

im. m. G oblenjáka; mn. N oblenjáci, G oblenjákā zool. 1. mn. koljeno crvolikih beskolutićavaca nametnika s prohodnim probavilom koje počinje ustima, a završava srednjim otvorom 2. pripadnik istoimenoga koljena

oblètjeti

gl. svrš. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. òbletīm, 3. l. mn. òbletē, imp. oblèti, aor. oblètjeh, prid. r. m. oblètio, ž. oblètjela, s. oblètjelo, mn. oblètjeli, prid. t. òblećen 1. neprijel. leteći obići oko čega [~ kuću; ~ oko drveta; ~ toranj] 2. prijel. pren., razg. brzo se krećući posjetiti više mjesta [~ prodavaonice]; vidski paranjak: oblijetati

òblica

im. ž. G òblicē; mn. N òblice, G ȍblīcā obli komad drveta, dio debla posječenoga stabla odvojen piljenjem

òblīčje

im. s. G òblīčja; mn. N òblīčja, G òblīčjā cjelovit vanjski izgled [skladno ~]

ȍblić

im. m. G ȍblića; mn. N ȍblići, G ȍblīćā zool. 1. mn. razred životinja iz koljena oblenjaka bez krvotoka i dišnih organa koje uglavnom žive kao paraziti 2. pripadnik istoimenoga razreda

oblijépiti

gl. svrš. prijel. prez. 1. l. jd. òblijēpīm, 3. l. mn. òblijēpē, imp. oblijépi, aor. oblijépih, prid. r. oblijépio, prid. t. òblijēpljen nalijepiti što po čitavoj površini [~ sobu tapetama; ~ zid plakatima]; vidski parnjak: obljepljivati

oblijétati

gl. nesvrš. prijel./neprijel. prez. 1. l. jd. òblijēćēm, 3. l. mn. òblijēćū, imp. oblijéći, aor. oblijétah, imperf. òblijētāh, prid. r. oblijétao, prid. t. òblijētān 1. leteći obilaziti oko čega [~ kuću; ~ oko drveta; ~ toranj]; vidski parnjak: obletjeti 2. prijel. pren., razg. brzo se krećući posjećivati više mjesta [~ prodavaonice]; vidski parnjak: obletjeti 3. neprijel. pren., razg. motati se oko koga radi postizanja kakva cilja [~ oko djevojke]

ȍblīk

im. m. G ȍblīka, L oblíku; mn. N ȍblīci, G oblíkā, DLI oblícima 1. vanjski izgled predmeta ili tijela [izdužen ~; ovalan ~; Zemlja ima ~ kugle.]; sin. (forma) 2. gram. različit izraz i gramatički sadržaj koji pripada istoj riječi [glagolski oblici; genitivni ~]  jednostavni književni oblici knjiž. književna djela koja pripadaju ili su utemeljena na usmenoj književnosti; kanonski ~ oblik u kojemu se natuknice navode u rječniku

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
Školska knjiga